Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog martovskog sunca koji se nekako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja ko je glavni. No, to mi je nekako nevažno.
Kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš nekako više nedjeljna jutra koja tu sviću i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice.
Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Selo još uvijek miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže.
Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji. Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. Nekome baš ovaj martovski dan nosi nešto veeeeliko. Nekome pletenu korpu prepunu sitnica.
Utonula sam sinoć, nešto iza ponoći, u san razmišljajući o sitnicama.
Koliko vam znače sitnice? Koliko uopšte obraćate pažnju na sitnice?
Šta su to sitnice?
Sitnice su oni mali kamenčići koje nehotice šutamo ulicom. Ipak, od tih kamenčića izgrade se zidovi, zaštitni, potporni… Od tih kamenčića izniknu tvrđave i carstva.
Sitnice su oni mali električni, niskovoltažni srčani impulsi koji žvrljaju našu EKG krivulju i tako nas održavaju u životu. Medicina kaže pejsmejker. Ja kažem sitnica.
Sitnica je dah. Onaj koji nam pluća ispunjava životom noseći na svojim krilima u milošte kiseonik.
Sitnica je onaj mali enzim koji nam treba da provarimo najslađe tulumbe na svijetu. One bakine koje mirišu od kapije.
Sitnica je ona mala ćelija, mamina i tatina zajednička, koja se dijeli bezbroj puta, pa nas diobom izvaja u nešto tako savršeno u svijetu nesavršenosti. Od početka do kraja. Organ po organ…
Sitnica je iskra. Ona spasonosna, svijetla i gotovo nevidljiva, ona koja pali vječne vatre našeg postojanja. Vatre, da sagore svu mržnju i korov koji se decenijama već širi po ovoj plodnoj zemlji.
Sitnica je pepeo. Pepeo, da ostane tamo gdje je bila vatra, pa da iz tog pepela jednom opet ponikne zelena trava doma mog. A u travi cvjetovi. I crveni, i plavi, i bijeli, i žuti, i zeleni… I božuri, i ljiljani, i masline… Naizgled različiti, a isti. I istog mirisa. Mirisa mira. Sitnica je kap. Kap da utoli svaku žeđ. Kap i od kapi napravljene kiše, rijeke, okeani. Kiše, da saperu sve tragove. Rijeke, da te saprane tragove odnesu što dalje, čak do okeana. Okeani, u kojima će se ti tragovi kao neiskusni plivači utopiti.
Sitnica je suza. Mrva tečnosti, po tipu kapi. Ona jedna oslobađajuća, iz oka, što otkine komadić tuge od duše. I još jedna, što ugradi komadić sreće na to mjesto u duši sa kojeg je otkinuta tuga, a onda radosno sklizne I zablista iz istog tog oka. Ona koju zovemo radosnica.
Sitnice su slova. Slova, da ih uvežemo u riječi, riječima da napišemo pjesme, priče I knjige. Da ispisujemo svoje i tuđe stranice života, a onda se ispod potpišemo da ostane trag, jer samo onome što se na papir zapiše ni vrijeme, ni ljudi ne mogu ništa.
Sitnice su note. Ljubav, sjeta, tuga I radost, sve zajedno ucrtane u linije kajdanki. Simfonije ljubavi. Rekvijem života. Žice gitare. Dirke klavira. I crne i bijele jednako.
Sitnice su emocije. Emocije kojima projektujemo unutrašnje stanje duše, besmrtne duše na površinu smrtnog tijela.
Sitnice su zvijezde. One male, tihe, a sjajne koje nas tjeraju da želimo ka njima da se vinemo.
Sitnica je poziv. U ponoć. U pomoć. Propušten… Sa dobro poznatog broja koji odavno nije memorisan.
Sitnice su poruke. Hiljade I hiljade otkucanih, ali nikad poslanih. Dobijenih, ali nikad odgovorenih. Hiljade sačuvanih da podsjete. Poznat broj, ali nepoznat kontakt.
Sitnica je sat. Ručni. Zidni. Pješčani. Ali posebno onaj svemirski na kojem stane vrijeme svaki put kad me jedne snažne ruke zagrle. Pa se prošlost I budućnost dotaknu u toj sitnici od vremena koja se upravo dešava.
Sitnica je šal. Veliki, zimski, ručno pleten. Šal oko vrata voljenog muškarca.
Sitnica je parfem. Osrednji parfem, ali dobro poznati, preskupi miris za kojim se u masi uvijek okrenem, tražeći istog ovog voljenog muškarca. Preskup, jer ne plaća se sve parama.
Sitnice su kadrovi sreće koji će se jednom projektovati na nebeskim platnima, onda kad se bude prikazivao film tvog života. Pažljivo ih snimaj.
Sitnica je pahulja. Prva snježna pahulja kojoj se petogodišnja djevojčica u meni raduje i dan-danas, petnaest godina kasnije, ali I dalje jednakom jačinom.
Sitnice su poljupci pod krošnjom jednog starog hrasta. Poljupci prikupljeni u jednu sitnu teglicu koju uvijek nosim sa sobom, na privjesku za ključeve.
Sitnica je razlika. Ona majušna, mrvičasta razlika koja je, iako mala I naizgled neprimjetna, poništila sve one sličnosti koje su se jednom činile važne.
Možda vam se čini kao nabacano, ali svaka sitnica koju sam ja dobila u svojoj današnjoj korpi iznenađenja, ovog martovskog dana, je isto tako pristuna kod mnogih drugih ljudi na ovom bijelom dunjaluku. Zapravo, kod većina vas koji me čitate. Zar je moguće da ih ne primjećujete?
Vratimo se na početak priče. Koliko nam uopšte znače sitnice?
Znače, I prijeko su potrebne. Potreban nam je i taj kamen, da se zidovima ogradimo, i impulsi i dah, enzimi i ćelije. Potrebna i ona iskra da pali, i voda da gasi vatre. I zvijezde, slova, note, melodije… Sve, baš sve.
Sjetimo se s vremena na vrijeme da zavolimo u sebi I oko sebe sve te sitnice od kojih smo satkani i koje čine zapravo naš život. Sitne, a tako značajne.
Uočimo ih i radujmo se sitnicama u životu, sakupljajmo ih kao dijelove velike slagalice, jer trebaće nam svaka da na kraju složimo sliku svog života.
Onda, sitnice u životu ili život u sitnicama?
Oboje, rekla bih.
Zorana TOVILOVIĆ