To je pokušaj da “škola služi kao instrument za ostvarivanje ciljeva Crkve”. U tom uzrastu srednjoškolcima nije potrebna vjeronauka, već različiti sadržaji koji će razvijati njihove druge kreativne sposobnosti i vještine, koji uključuju slobodno mišljenje i samostalno donošenje saznajnih i vrijednosnih sudova. Vjeronauka je pokušaj da se vjera kao privatna stvar svakog pojedinca protegne i nametne u domen javnog prostora. To je pretvaranje vjere u ideologiju i zatrpavanje učenika suvišnim sadržajima u njihovoj najboljoj intelektualnoj i razvojnoj fazi.
U ovom slučaju radi se samo o uskim interesima Srpske pravoslavne crkve, a ne društva kao cjeline. Udruženje “Zdravo da ste” iz Banjaluke oglasilo se ovim povodom otvorenim pismom javnosti u kojem je izrazilo zabrinutost uvođenjem predmeta vjeronauke i naglasilo da bi obrazovni programi sa temama ljudskih prava, nenasilnog ponašanja, rješavanja konflikata, zdravih životnih uslova i građanskog učešća bili od mnogo veće koristi srednjoškolcima od vjeronauke. Po njima obrazovni program je potrebno usklađivati sa međunarodnim razvojnim strategijama, globalnim tokovima napretka tehnologije, promjenama i potrebama na tržištu rada, a ne s interesima vjerskih institucija koje su odvojene od države.
Ova inicijativa samo je dalja promocija i pozicioniranje SPC-a kao sve uticajnijeg faktora u društvu, koja je omogućena podilaženjem politike vjerskim zajednicama bez ikakve potrebe, i korak ka dugoročnoj klerikalizaciji društva. Kada je SPC od vlasti tražila nešto a da se to ne tiče samo njenih uskih statusnih pitanja? Ali, zato uporno ćuti o svim drugim društvenim devijacijama unutar same Crkve i društva. Siguran sam da SPC neće stati na ovome i da će u budućnosti još angažovanije u javnom životu nastupati sa novim zahtjevima u cilju zadovoljenja svojih određenih konfesionalnih ciljeva i interesa. Tako je to u svim zemljama i društvima u kojima demokratski izabrani politički predstavnici naroda ljube ruke postavljenim vjerskim velikodostojnicima.
Religijska i vjerska pitanja spadaju u domen onih osjetljivih, svjetonazorskih i kompleksnih pitanja koja se moraju pažljivo mjeriti i praktikovati, kako bi društvo imalo potrebnu koheziju i napredak. O tome govori i podatak kako je nedavno pravu malu buru u javnosti izazvala informacija plasirana preko društvenih mreža da već duže vrijeme pojedini vjeroučitelji koji predaju vjeronauku učenicima dijele ocjene u zavisnosti od toga da li dolaze u crkvu na liturgiju, te da im od toga zavisi i konačna ocjena iz ovog predmeta. Koliko su ova pitanja društveno važna i istovremeno intelektualno, obrazovno i strateški kompleksna i kontroverzna pokazuje javna polemika koja se razvila prije koju godinu u RS zbog uvođenja eksperimentalnog predmeta kultura religija u srednje škole.
Ovo nije prvi put da SPC angažovano izlazi sa novim prijedlozima, idejama i praktičnim inicijativama u afirmaciji svog javnog i društvenog statusa i zadovoljenja vjerskih potreba svojih vjernika i vjerujućeg naroda. Pored inicijative o uvođenju vjeronauke u srednje škole, SPC je prije nekoliko godina takođe pokrenula inicijativu za otvaranje prve pravoslavne gimnazije, što je naišlo na različite i oprečne komentare i mišljenja. Tako bi prema nekim informacijama iz vrha SPC-a i vlasti prva pravoslavna gimnazija u RS trebalo da bude otvorena u Brčkom najdalje 2019. godine, kada će SPC obilježiti 800 godina vjerske samostalnosti. Prema ovoj zamisli u svakoj eparhiji bila bi formirana po jedna pravoslavna gimnazija.
Nakon toga, početkom 2010. godine, razgovarano je sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, vjerovatno kao kompenzacija i kompromis za uvođenje predmeta kultura religija, da se vjeronauka uvede i u srednje škole u Republici Srpskoj. Iz današnje perspektive čini se da je to bio ustupak vlasti u Republici Srpskoj vrhu Srpske pravoslavne crkve. Inicijativa o uvođenju vjeronauke u srednje škole u RS potekla je od SPC-a. Katihetski odbor Srpske pravoslavne crkve u 2011. godine donio je zaključak da predloži Ministarstvu prosvjete RS da uvede pravoslavnu vjeronauku u srednje škole kao obavezan predmet, prvo u gimnazije, a potom i u druge srednje škole u naredne dvije godine. Prošle, 2017. godine SPC je i praktično predala inicijativu za uvođenje predmeta vjeronauke u srednje škole RS.
Crkva dolazi iz građanskog društva, u kojoj postoji horizontalna stratifikacija interesa. U toj sferi glas jednog vjernika jednak je statusu jednog ateiste ili agnostika, ili nekog člana udruženja građana. Sloboda vjere u demokratskom društvu, kao privatna stvar svakog čovjeka u laičkom prostoru, ima status ravnopravne slobode sa svakim drugim slobodnim uvjerenjem drugih ljudi i tako se mora tretirati. S druge strane, pitanje vjere i religije ima i svoju kolektivnu stranu. Duhovne hrišćanske pravoslavne vrijednosti duboko su utkane u tradiciju i identitet srpskog naroda.
Postoje društveni načini da se taj odnos izrazi i sačuva u kolektivnoj svijesti naroda i društva. Obrazovni sistem, pored drugih, treba da pruži učenicima odgovarajuća stručna, sociološka, filozofska i teološka znanja i uvide u vjersku, religioznu i transcendentnu dimenziju čovjeka, odnosno problem Boga, po čemu je čovjek vjerujuće biće.
Prvo istorijski važno upozorenje o miješanju religije i vjere u obrazovanje ljudi nalazimo u klasičnom republikanskom i antiklerikalnom stavu tipičnom za Francusku revoluciju, iz vremena modernog utemeljenja odnosa države i Crkve, u poznatom govoru filozofa i matematičara Marija Žan-Antoana de Kondorsea pred Zakonodavnom skupštinom 1792. godine, u kome je on istakao istorijske primjere naroda “kod kojih je ljudski duh dosegao takve domete da bi ponovo pali u ropstvo najsramnijeg neznanja onoga časa kada su vjerske vlasti prisvojile pravo da obrazuju ljude”.
Po mom mišljenju, vjeronauka, kao klasična pouka od strane vjerskih institucija, suštinski je suprotna prirodi svjetovnog obrazovnog i prosvjetnog procesa, zbog čega joj nije mjesto u obrazovnom procesu. Obrazovni proces kao opšte javno dobro svih građana jedne zemlje je strateški društveni odnos obrazovanja generacija djece i mladih ljudi za individualne i društvene potrebe razvoja društva u kontekstu globalnih društvenih, ekonomskih i kulturnih procesa i promjena.
Kroz obrazovni proces društvo nastoji stvoriti racionalno i kritičko mišljenje o stvarnosti, koje društvo pokreće na razvoj snagom udruženih razvojnih i primijenjenih sposobnosti pojedinaca i društvene zajednice, a vjeronauka učvršćuje i usađuje vjerske dogme koje vjerovanjem pretenduju da se etabliraju kao opšte, nepromjenjive i neopozive apsolutne istine o svijetu i stvarnosti. Po tvrdnji samih hrišćanskih teologa vjeronauka nudi Božiju riječ, odnosno apsolutnu istinu, za razliku od drugih obrazovnih školskih predmeta koji nude relativna znanja. Upravo taj apsolutni princip božanske istinitosti vjeronauke suprotan je relativnosti znanja i upitnosti sistematskog naučnog znanja na kome počiva cjelokupni ljudski razvoj i napredak čovječanstva i savremenih društava.
Principijelno i načelno protivljenje uvođenju vjeronauke u srednje škole počiva na široko prihvaćenom savremenom sekularnom principu odvojenosti Crkve i države, načelu ideološkog pluralizma mišljenja i slobode vjerovanja i savjesti i odnosi se na sve zemlje, kako one u kojima ovaj oblik vjeronauke već postoji, tako i tamo gdje se nastoji uvesti kao vid obrazovanja. Konfesionalna vjeronauka, nažalost, pokazalo se to u praksi mnogih zemalja, širi neznanje, praznovjerje, površnost, tupu pobožnost, fatalizam, teološki determinizam, poslušnost i u krajnjim ekstremnim situacijama i netoleranciju prema pojedinim društvenim grupama, različite oblike predrasuda, neopravdanih društvenih podjela i počesto segregaciju ljudi na vjerskoj osnovi.
Za razliku od toga, cilj obrazovnog sistema je integralno obrazovanje i humanizacija čovjeka, uključujući i promociju i usvajanje duhovnih vrijednosti svakog pojedinca. Cilj svakog svjetovnog demokratskog inkluzivnog obrazovanja je stvaranje slobodno mislećih pojedinaca, otvorenog i kritičkog duha, a ne vjerskih poslušnika i apologeta.
Šta će za naše društvo značiti istovremeno postojanje vjeronauke u svjetovnoj osnovnoj i srednjoj školi, konfesionalne vjeronauke u vjerskim školama pri SPC-u i pravoslavne gimnazije u obrazovnom sistemu u Republici Srpskoj? Je li to društveno cjelishodno i potrebno ili predstavlja nepotrebno pretjerivanje u jednoj sofisticiranoj oblasti kao što su obrazovanje i vaspitanje mladih generacija u društvu?
Da li to znači da sutra možemo očekivati inicijativu za uvođenje vjeronauke na svim fakultetima kao obaveznog predmeta? Ako znamo da se određeni oblici vjerske pouke praktikuju i u nekim predškolskim ustanovama, kuda nas može odvesti taj proces? Ova inicijativa je svjetonazorski važna za svako demokratsko društvo i ona se ne smije usvojiti i prihvatiti bez široke, argumentovane, stručne javne rasprave o svim aspektima njenih obrazovnih i društvenih posljedica. Uvođenje vjeronauke je važno i ozbiljno pitanje i odluka o tome ne smije biti prepuštena samo rutinskom dogovoru i nagodbi vlasti i vrha SPC-a.
BiH je nominalno sekularna država, što znači da su vjerske zajednice odvojene od države. Stvarno, ona to nije, jer su vjerske zajednice duboko upregle državu i političke elite u svoje interesno djelovanje, a političke stranke i ovdašnji političari angažovali su vjerske vođe u svoje izborne strategije i političke kalkulacije. Uvođenje vjeronauke u obrazovni sistem nema samo uticaj na položaj vjere kao privatnog i ličnog izbora svakog pojedinca, već ima i društvene posljedice sa ozbiljnim i različitim refleksijama. Sve vjerske organizacije su po svojoj prirodi i tradicionalnom karakteru zatvorene organizacije parcijalnih ovozemaljskih interesa i konzervativne institucije, u dobrom i lošem značenju ove riječi.
Zaboravlja se njihov partikularni, fragmentarni karakter, u složenim društvima, zbog čega ne uspijevaju jasno i dosljedno izraziti opšti, integrativni socijalni interes zajednice. Treba podsjetiti sve nas da savremeno čovječanstvo i naša civilizacija svoj napredak, društveni i ekonomski razvoj i savremeni položaj duguje epohi prosvjetiteljstva, racionalizma, humanizma, industrijskoj revoluciji i naučnotehničkom znanju, ostvarenim raskidom sa dotadašnjim starim političkim poretkom i dominacijom vjerskih institucija u javnom životu tadašnjih društava. Dovoljno je o tome samo pročitati briljantnu knjigu “Religija i nauka” Bertranda Rasela, čuvenog filozofa, matematičara i dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
Zagovornike uvođenja vjeronauke u srednje škole treba podsjetiti na riječi davne opomene prvog srpskog ministra prosvjete, velikog Evropljanina među Srbima, “srpskog Sokrata”, nažalost zaboravljenog prosvjetitelja i jednog od najobrazovanijih i najumnijih Srba u cjelokupnoj našoj istoriji Dositeja Obradovića, upućene prije 200 godina, koji je rekao “Ljubezni srpski narode, vreme je već, za živoga boga, vreme da počnemo slobodnije i razumnije misliti” i “Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci!”
(Autor je politikolog)