Kristina Rikardson je kao djevojčica živjela u pećini u Brazilu, bježala od jaguara i lovila ptice da bi preživjela.
Njeno djetinjstvo možda na prvi pogled nalikuje na roman “Knjiga o džungli”, ali ono što je preživjela je daleko od bajke. Rikardson (35) je oko sedam godina živjela u pećini sa svojom majkom nedaleko od grada Dijamantina u Brazilu.
U svojoj novoj knjizi “Never Stop Walking”, ona je sa svijetom podijelila priče o lovu ptica i prošenju na ulici, ali i najtežem trenutku u svom životu kada je ubila jednog dečaka sa kojim se tukla na ulici. Ona je navela kako su se ona i njena majka skrivale od jaguara prije nego što bi odlazile u Sao Paulo da prose hranu.
– Režanje je bilo dovoljno da zadrhtimo od straha. A onda smo ga vidjeli – jaguar na vrhu naše pećine, lovi plijen – napisala je ona u knjizi, prenosi “Dejli mejl”.
Njena majka Petronilija je sa njom u aprilu 1983. godine pobjegla od porodice koja ju je zlostavljala. Kristina je bila samo 15 dana stara kadu su počele da žive u pećini.
– Bile smo bolno siromašne, jele smo ptice koje bismo ubile praćkom i redovno smo pješačile do Dijamantine da prodajemo suvo lišće i cvijeće, kako bismo mogle da kupimo pirinač. Stekla sam samopouzdanje u lovu i traganjem po smeću i još se sjećam kako sam bila ponosna kada sam ulovila prvu pticu, koju smo ispekle na vatri u maloj rupi – rekla je ona.
Njih dvije su prosile na ulicama Sao Paula gdje su ih prolaznici pljuvali i nazivali štetočinama. Kada je imala sedam godina, Kristina se sa jednim dječakom potukla oko parčeta hljeba iz kante.
– Rvali smo se na zemlji i čula sam neki zvuk zveckanja pored sebe – veliko parče slomljene staklene flaše. Uzela sam ga u ruku. Okrenuo se i bez razmišljanja, zabila sam mu to parče stakla u stomak najjače što sam mogla. Najprije nisam ništa osećala. Zatim sam osjetila da su mi ruke tople. Krv je pojurila iz rane. Uzela sam hljeb od dječaka dok je vrištao presavijen od bola. Nakon što sam otrčala dovoljno daleko počela sam da jedem. Onda sam počela da povraćam. Shvatila sam šta sam uradila – ispričala je ona.
Kristina je čula glasine danima kasnije da je dječak preminuo. Ubrzo nakon toga je smještena u sirotište i 1991. godine ju je usvojila jedna švedska porodica i od tada je njeno detinjstvo bilo neuporedivo bolje. Godine 2015. ona se prvi put vratila u Brazil od tada i pronašla svoju pravu majku. Kako kaže ona sada ima dve majke i obje mnogo voli.
Kristina je osnovala fondaciju za pomoć djeci i naročito želi da pomogne djeci odrasloj na ulicama. Ipak, zbog otkrivanja svoje priče, ona je dobila i prijetnje, piše Blic.
– Nazivali su me ubicom jer sam ispričala svoju istinu. Zato što sam progovorila i pokušala da dam glas milionima djece na ulicama. Zato što govorim o integraciji i tome da svi dijelimo iste ljudske vrijednosti. Ali ja ću nastaviti da govorim svoju i priču mnoge djece širom svijeta. Nastaviću da se borim za ljudska prava i jednakost na svoj način, držanjem predavanja i pisanjem o ovim problemima – rekla je ona.
