Topli snovi u hladnim zidovima

0

Memljivi hladni zidovi i zagušljiv truo vazduh dom su najtoplijih ljudskih snova, velikih ljudi koji iz dana u dan sanjaju da će se probuditi na nekom ljepšem mjestu, i tako već dvije decenije.

Ulaskom na ovo mjesto uhvatila me jeza i neki sablastan osjećaj, a ono što mi je dodatno otežavalo bio je spušten pogled i saosjećanje u očima kolege koji se trudio da objektivom što bolje opiše težinu atmosfere koja je ovdje vladala.

Iako su nas u alternativnom smještaju u Doboju, u kojem boravi 105 porodica, dočekali jeziva tišina, sivilo i grafitima ispisani zidovi, ogrijao nas je susret sa ljudskom dobrotom i velikodušnošću.

U hodniku sretosmo dekicu veselih očiju, koji nam je ljubazno pružio ruku i ponudio da uđemo u njegovu uredno pospremljenu sobu i u tom trenutku prekorih sebe što svaki dan poželim nešto drugo, a ovaj dobri čovjek je cijeli svoj život, uspomene, nadanja i snove spakovao u četiri zida tuđe sobice.

Na moje pitanje koliko dugo će po njegovom mišljenju biti ovdje, odgovorio je: “Vjerovatno dok ne umrem”, a na pomen da bi uskoro kroz projekat CEB II mogao dobiti stan, njegove oči su još više zasijale, a u njima su se nazirale i suze.

Poseban utisak na mene ostavio je razgovor sa bračnim parom koji je u alternativnom smještaju već 20 godina, ali Savkini snovi o vlastitom kutku koji bi mogla da ukrasi vazom svježeg cvijeća, ni Tomini o kućnom pragu na kojem bi dočekivao unuke nisu nestali ni nakon dvije tmurne decenije.

Prijatan čovjek već u devetoj deceniji i njegova supruga, s kojom je u braku skoro pola vijeka, su nakon razgovora s nama ljubazno ponudili: “Idemo sad kod nas na kafu”, i tada sam shvatila pravo značenje paradoksa – ovako jeziv prostor je izvor najveće ljudske dobrote.

Ništa manje ljubazan nije bio ni čovjek koji je tokom osamnaestogodišnjeg boravka ovdje sahranio i majku, koja je zajedno s njim došla u ovaj smještaj i, nažalost, nije dočekala svoj dom.

Informacija da će kroz projekat CEB II biti zatvoreni svi kolektivni centri u BiH me i više nego obradovala, jer niko na svijetu nije zaslužio da živi na ovakvim mjestima i da se svaki dan, sa najvećom gorčinom, nada boljem životu.

Ono što me najviše bacilo u razmišljanje je zašto se ovakva mjesta nazivaju alternativnim smještajem: “Nikom ovo ne može da bude dobra alternativa”.

 

Bojana Živanić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Molimo unesite vaše ime