Svaki dan svjedočimo tome da bolnicama nedostaju lijekovi za pacijente, da nema posteljine, dovoljno kreveta, da je sve staro, ali ne – nismo oguglali na takve uslove.
I to je ono jedino dobro u našoj tužnoj stvarnosti – što se građani nisu pomirli s tim da je „zbog teške ekonomske situacije“ normalno liječiti se u takvim zdravstvenim ustanovama, ležati na dotrajalim krevetima, na izderanom čaršafu i nijemo gledati kako nam zdravstveni radnici masovno odlaze tamo negdje, u bolje sutra.
Možda bismo mi stariji sve ćutke i pretrpjeli, ali djecu vam ne možemo oprostiti. A ko zna koliko se naše djece liječilo u stravičnoj sobi infektivnog odjeljenja na Paprikovcu, gdje kupatilo zaudara na koroziju, a iz zida vire stare cijevi.
Slike zarđale tuš kabine, koje je javno objavila jedna majka, ponovo su nam otvorile oči. Umjesto sterilnih uslova koje očekujemo da vidimo na klinici s najtežim oboljenjima, naša djeca prinuđena su da koriste bolnički toalet kojeg bi se postidio čak i onaj javni, na nekoj zabačenoj autobuskoj stanici.
Niko nije smio dopustiti da se u ovim nehumanim uslovima liječe pacijenti, niti to smijemo dopustiti dalje.
Ne vjerujem da će ljudima biti mnogo bolje ako iz svojih sobica budu gledali na novootvoreno Sjeverno krilo Kliničkog centra, ponos cijele Srpske, niti od odgovora da para trenutno nema za sve. Rješenje nam treba odmah, a ne iščekivanje dana kada ćemo svi konačno biti „pod jednim krovom“.