Uništili su sve što vrijedi

0

Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju, otpjevali su Dino Merlin i Ivana Banfić u “Godinama”, kako se zove pjesma koja je nastala u vrijeme kada se nije ni slutilo da bi BiH mogla postati država penzionera.

U pravu su ove regionalne zvijezde: novac nužno ne odnosi probleme. Ali je sasvim sigurno da ih besparica proizvodi.

Pobjegle su iz BiH stotine hiljada mahom mladih ljudi, kojima se smučila, najblaže rečeno, nepravda.

U tu riječ može stati svakodnevica života ovdje: zapošljavanje preko veze, omalovažavanje radnika za niske plate, divljanje cijena, čekanje tri mjeseca na ljekarski pregled, korumpirano pravosuđe i još gora politička nazovi elita…

Uništili su ovdje sve što vrijedi, te otjerali cijele porodice. Zato danas mali Mirsad, Nenad i Ante odrastaju u Beču i za koju godinu će tečnije govoriti njemački nego maternji jezik.

Ma koliko političari pokušavaju prikriti brojke koje govore o iseljavanju iz BiH, uvijek procuri neki podatak koji im začepi usta. Recimo, za 10 godina broj studenata smanjen je za 18.000.

Ili, drugi primjer – kada sam 2004. godine počeo da studiram u Banjaluci, u svaki autobus za rodni Mrkonjić Grad jedva se ulazilo.

Za 50 sjedišta borilo se nas, recimo, 70-80, uglavnom studenata pa bi skoro polovina, ako bi i imala sreće da se ugura, morala da stoji do svoje stanice. Danas su neke od tih linija ugašene, dok na dijelu onih koje su opstale saobraća kombi, sa nerijetko onoliko putnika koliko se može izbrojati prstima jedne ruke.

Istovremeno, dio onih koji su se završavajući fakultet gurali u autobusu sada pere čaše u austrijskim kafićima. Krivci bi, da imaju imalo morala, trebalo da se stide.

(Autor: Dragan Sladojević, Nezavisne novine)

 

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Molimo unesite vaše ime