BANJALUKA – Da je reforma obrazovanja u RS nasušna potreba govore brojni primjeri – od nemoćnih dječjih leđa pod teretom preteških knjiga, preko gradiva koje nikad nikom nije zatrebalo, pa sve do roditelja koji svakodnevno uznemiravaju nastavnike u obavljanju njihovog posla pitanjima: “A zašto moje dijete ne može imati pet? Zašto je ona dobila jedan kad je kod kuće sve znala?” i slične govorancije.
Ono što je najbitnije jeste da reforma bude sprovedena adekvatno te da krajnji rezultat bude učenik koji je naučio pravilno da razmišlja, a ne desetogodišnje dijete koje se uredno služi pojmovima “globalno”, “linearno”, “generalno”, ali zato ne zna u kojoj opštini živi, niti kako se zove čuvena banjalučka tvrđava.
Takođe je nemoguće ne primijetiti da postoji bezbroj zanimanja u srednjim školama koja ne da nisu u koraku sa privredom, nego apsolutno nigdje nisu ni upotrebljiva.
S druge strane, postoje i one profesije koje bi poslodavci zlatom platili, ali takvog kadra nema dovoljno, i tako sve ukrug.
Procesu reforme svi bi trebalo da doprinesemo na svoj način, kako bismo stvorili baš svoj jedinstveni sistem koji je prilagođen našem mentalitetu i potrebama.
Neminovno je da će to biti dugoročan proces, ali ako će on ukloniti sve one anomalije obrazovanja i vaspitanja, onda ga vrijedi sačekati.
Ukoliko će stručni timovi i inostrani eksperti zaduženi za reformu doprinijeti da djeca nauče da razvijaju kritičko mišljenje, da dosegnu suštinu putem jednostavnih primjera, da se uz pojedine nastavnike prestane vezivati pojam “eks-katedra” i da roditelji budu roditelji, a ne školski inventar koji ponašanjem nanosi štetu vlastitom djetetu, onda je reforma nešto najbolje što nam se moglo desiti u proteklih nekoliko godina.
(Autor: Bojana Živanić, Nezavisne novine)