Dotakli smo dno tanjira

0

BANJALUKA – Seljak s Manjače ljeti gori, a zimi se ledi pored svog stada, koje hrani na čistim pašnjacima i poji izvorskom vodom, nakon čega ovce prodaje u bescijenje.

Muškarac, nastanjen u Bazelu, sakuplja vazduh na visokoj nadmorskoj visini švajcarskih Alpa kako bi ga u bocama prodavao kupcima u zagađenim gradovima.

Obojica se snalaze kako znaju i umiju, ali prvi u svojoj teškoj i poštenoj borbi gubi, a drugi, bez po muke, pobjeđuje. Jer, nije isto živjeti u BiH i Švajcarskoj.

U državi kojoj ne fali ni žitnica, ni pašnjaka, ni šume, ni vode, nedostaje – domaćeg mesa i mlijeka. Ili, preciznije, Bosna i Hercegovina uvozi čak 92 odsto hrane koju građani jedu, izračunala je Spoljnotrgovinska komora BiH.

Govorimo, dakle, o zemlji gdje je sve više gladnih usta, zbog čega se povećava i broj imena na spiskovima javnih kuhinja. Imamo idealne uslove za ratarstvo, voćarstvo te farmersku proizvodnju, a dotakli smo dno tanjira.

S razlogom su ljuti bh. poljoprivrednici, koji ističu da se posla ne boje, ali su, kako kritikuju, s ovakvom vlašću, koja je od poljoprivrede digla ruke, osuđeni su na propast.

Dok naše obradive površine guta korov, na trpezama nam je junetina iz Holandije, Italije, Poljske, Austrije, Njemačke. Farmeri čak tvrde da se u bh. marketima, pod etiketom “svježe”, prodaje meso koje stiže iz Brazila, odakle je, što brodom što kamionima, stizalo mjesecima.

Dosadašnja zaštita domaće proizvodnje, ako takav naziv uopšte zaslužuje, nije urodila plodom. Ova zemlja ne bi smjela da uvozi ni zrno pasulja. Još ima ko da radi i spreman je na to, samo mu treba omogućiti da proliveni znoj može adekvatno da unovči.

(Autor: Dragan Sladojević, Nezavisne novine)

 

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Molimo unesite vaše ime